Slavonija Info | Regionalni internet portal

Jučer sam u Guardianu naišla na članak o incidentu što se dogodio na Cvjetnicu u avignonskoj Galeriji suvremene umjetnosti, a koji nas na malo pomaknut način simbolično uvodi u ovaj Uskrsni tjedan. Riječ je o pobuni francuskih katoličkih fundamentalista povodom izlaganja kontroverzne fotografije Piss Christ (Popišani Krist) umjetnika Andresa Serrana, a koja je kulminirala ove nedjelje nasilnim upadom u galeriju i vandalističkim napadom na tu fotografiju. O Serranovom radu pisala sam prije par mjeseci u postu Treba li umjetnost imati etičke limite, pa mi se činilo da bi kratak osvrt na ovaj, iako nemio događaj mogao na zanimljiv način zaokružiti priču o ovome umjetniku.

(ili Kako razbiti ogledalo i izbjeći sedam godina nesreće)

Umjetnost nije ogledalo koje odražava svijet, već čekić koji ga oblikuje
Majakovski


Ako razbijeno ogledalo donosi sedam godina nesreće, koliko godina nesreće donosi ako ih razbijemo dvadeset - računala sam u sebi u iščekivanju umjetničke akcije Michelangela Pistoletta na Venecijanskom bijenalu 2009. godine. Da se umjetnik imalo opterećivao tom okultnom matematikom zacijelo nikad ne bi realizirao performans Twenty two less two u kojem je teškim drvenim maljem pred očima promatrača uništio dvadeset ogromnih ogledala koja su se nalazila u međusobnoj refleksiji protežući se tako u vizualnu beskonačnost.

Uglavnom ignoriram prosinac. Posebice njegovu drugu polovicu. U stvari, pored mene i meni sličnih, trgovci božićnim điđama brzo bi propali, a crkveni vratari zaključali vrata. Inače, izuzev poremećaja u onom kromosomu koji je kod mene zakazao upravo na poštovanju tradicionalnih vrijednosti, čini mi se da sam prilično u redu jer nije da ne volim Božić, ja samo ne volim biti dio nečega što se podrazumijeva i na način na koji se podrazumijeva.

No izuzetaka ima, a kažu da oni potvrđuju pravilo. Sjećam se da sam samo jednom u Firenci  doživjela snijeg u prosincu. Ako uzmemo u obzir da je snijeg prava meteorološka rijetkost na tim prostorima, nije čudo da je izazvao pravu poplavu euforije na firentinskim ulicama. Privučena tim općim veseljem, našla sam se i ja pod zvonom Gaussove krivulje te olabavila uzde moje unutrašnje korekcije koja me nagoni na podsmjeh prema prigodnom blagdanskom šušuru. I zatekoh se tako te zime  kako kupujem staklene prozirne kuglice za bor (ljubav na prvi pogled!) u jednoj artiđanskoj botegi. Ali jbga, bor za njih nisam kupila – nikad, jer negdje na putu između Firence i Zagreba zajedno sa snijegom okopnila je i moja predbožićna euforija. Staklene firentinske kuglice kao nježni mjehuri sapunice i sad nesvrhovito leže u zdjeli preko cijele godine, skupljajući prašinu zbog blagdanski neosviještene vlasnice.

Sjećam se vremena (nije to bilo tako davno ;)) kada sam oltarne stupove od ružičasta mramora u crkvi mog djetinjstva zamišljala kao gigantske salame i time kratila vrijeme dok je moja baka uz pobožan šapat prebirala zrnca krunice u prostoru naseljenom tišinom. Te divovske mortadele između kojih je gospon velečasni izgledao kao čovječuljak iz kider jajeta uveseljavale su moje dječje nedjeljne pobožnosti.

Mora da su neku sličnu asocijaciju budili mramorni stupovi i u djetinjstvu umjetnika Jana Fabra – pomislila sam kada sam vidjela njegovu instalaciju «Over the Edges».
Prije desetak godina Fabre je pomoću prozirne folije omotao osam tisuća šnita šunke oko gigantskih mramornih stupova na ulazu u aulu Univerziteta u belgijskom Ghentu, nadajući se da će nakon tri

Ova egzotična moda nove podvrste umjetnika stidljivo se počela nazirati ljetos s performansom istarskog župana koji je na porečkom Trgu slobode dijelio muške mudante sa svojim potpisom (roba tutto firmata) nakon što je tjedan dana ranije na otvaranju porečkog Anala u prigodnom govoru zalijepio flisku ovogodišnjem izborniku  izjavom da ne zna da li bi ovu izložbu otvorio ili zatvorio jerbo bi on rađe ovdje gledao jednog Moneta negoli ove trice i kučine (slobodan prijevod autorice teksta). Napravio čovjek sjajnu promidžbu umjetničke manifestacije jer ova vijest je brzinom svjetlosti obišla Malu nam našu.