Slavonija Info | Regionalni internet portal

Jučer sam u Guardianu naišla na članak o incidentu što se dogodio na Cvjetnicu u avignonskoj Galeriji suvremene umjetnosti, a koji nas na malo pomaknut način simbolično uvodi u ovaj Uskrsni tjedan. Riječ je o pobuni francuskih katoličkih fundamentalista povodom izlaganja kontroverzne fotografije Piss Christ (Popišani Krist) umjetnika Andresa Serrana, a koja je kulminirala ove nedjelje nasilnim upadom u galeriju i vandalističkim napadom na tu fotografiju. O Serranovom radu pisala sam prije par mjeseci u postu Treba li umjetnost imati etičke limite, pa mi se činilo da bi kratak osvrt na ovaj, iako nemio događaj mogao na zanimljiv način zaokružiti priču o ovome umjetniku.

Od 1987. godine kada je kontroverzna fotografija nastala, Piss Christ je postalo jedno od najutjecajnijih umjetničkih djela u posljednjih dvadeset godina kao i model za strategiju koji je transformirao javni utjecaj umjetnosti – piše u Guardianu. Ako i nismo sigurni da li je ovo umjetnost, ono što sigurno jest – da je Andres Serrano raspelom uronjenim u vlastitu mokraću stvorio vizualni manifest i izvorni prototip upotrebe šoka u suvremenoj umjetnosti.

Fotografija Piss Christ prikazuje malo plastično raspelo uronjeno u čašu žućkaste tekućine  za koju je umjetnik rekao da je njegov vlastiti urin. Bez znanja da je riječ o urinu pomislili bismo da je umjetnik raspelo umočio u jantar ili neku sintetičku smolu zbog čijeg crvenkasto-zlatnog i mekog kolorita fotografija aludira na rembrandtovsku mistiku prisutnu u baroknoj sakralnoj tematici, ali isto tako aludira i na percipiranje kršćanske ikonografije kao i na njenu komercijalizaciju, folklorizaciju i jeftinoću u suvremenoj kulturi. Krist je postao vrlo unosna industrija vrijedna milijarde dolara, a Piss Christ je po Serranovim riječima kritika te profanizacije i osuda onih koji upotrebljavaju učenje Krista za ostvarenje sasvim prizemnih ciljeva, služeći se križem kao djelom katoličkog asesoara na mjestima gdje on pripada i ne pripada.

Kristova muka je u umjetničkom prikazivanju oduvijek (dobro, ne baš oduvijek, ali od Kasnog Srednjeg vijeka sigurno) bila povezana s tjelesnim tekućinama, doduše više s krvlju nego s urinom, ali bilo je tu i gnojnih čireva, nabreklina i svakojakih slika od kojih bismo najradije odvratili pogled. Tako je Piss Christ danas ravan šoku koji je u prošlosti izazvao Grunewaldov oltarni Krist sa svojim strašnim ranama i zelenim gnojnim čirevevima ili ga možemo sasvim legitimno uspoređivati s Caravaggiovim realističnim prikazom prstiju Nevjernog Tome duboko zarivenih u Kristove rane, koji nam samo potvrđuju koliko umjetnička mašta može biti svirepa. Kad umjetnik odluči staviti Krista na muke, Poncije Pilat je za njega šegrt početnik. Stoga Serrano uzima legitimno pravo da piša na Krista ne brinući se o optužbama da se tu radi o zloupotrebi religije, jer on zna da je religija zloupotrebljena već davno prije nastanka njegova djela..

Iako još uvijek ne znam što da mislim o Serranovom doprinosu suvremenoj umjetnosti, ali zahvaljujući njegovim protivnicima, počela sam simpatizirati ovo konkretno djelo i što sam u njemu otkrivala dublja značenja moram priznati da mi je sve manje djelovalo blasfemično. Piss Christ samo prikazuje ono što je kršćanstvo učinilo Kristu, taj rad  je poput ogledala koje odražava našu vlastitu površnost.

Zašto je raspeti Krist u pišalini? Dok su se katolici svih zemalja ujedinili u glasnoj osudi ovog bezboštva,  ja nekako pretpostavljam da je Kristu baš svejedno gdje je; njegova patnja je biblijska  činjenica i mi je nećemo poništiti napadajući sve što mislimo da vrijeđa njegovo ime. Na križu, u krvi, u gnoju ili mokraći - Krist je dobrovoljni luzer. Čim više biva ponižen, tim više do izražaja dolazi njegov pravi nauk – on je simbol pobjede duha nad poniznošću tijela. Prije nego ponovno u ime Krista inkvizicijski nasrnemo na neko djelo jer nam ne sjeda na prvu, možda da malo razmislimo o tom nauku?

Sve dobro nam želim.



autor: Ljiljana Mihaljević/Slavonija-info