Slavonija Info | Regionalni internet portal

Tuesday, Mar 20th

Ažurirano:04:57:48 AM GMT

Naslovi:
Nalazite se ovdje: Home Kolumna Dalibor Jurišić Koji k.?

Koji k.?

E-mail Ispis PDF
kojik2U ovom praznom i blagom tjednu, jednom od vukovarskih tjedana s najviše obilježivih datuma, u svijetu je umro Tom Gotovac, zapravo Antonio G. Lauer, kako se sam preimenovao prije pet godina, kojemu je prije tri mjeseca bila posvećena jedna dvosatna filmska večer u Ružičkinoj kući; umro je deset godina nakon još jednog velikana Vlade Gotovca, koji je napisao jedan od najboljih vukovarskih tekstova, jedan živodajni nekrolog hrvatskim policajcima poginulim u drugosvibanjskoj akciji u Borovu Selu, ali o tome možda drugom prilikom. U ovom je tjednu Nova hrvatska desnica Mladena Schwartza objavila svoj najnoviji popis hrvatskih unutarnjih neprijatelja (sastavlja ih i objavljuje još od devedesetih), njih šezdeset, koji ima služiti "isključivo političkoj orijentaciji naših pripadnika i pristaša" i na kojemu je na 51. mjestu, doduše popis je abecedan, Željko Sabo, na popisu kao Szabo, na tom popisu dakle kao "srboljubni gradonačelnik Vukovara", abecedno između Stanimirovića i Šerbedžije. U ovom je tjednu objavljeno da su sindikati skupili i više nego dovoljno potpisa za referendum o pitanjima radničkih prava, a skupljali su ih i u Vukovaru, gradu sa živopisnom radničkom tradicijom i s velikim Radničkim domom u svojem središtu, i još jednim nemalenim u Borovu naselju.

Ako idemo unatrag, a ići unatrag još je popularno, prvi je obilježivi datum na koji bismo se morali osvrnuti 25. lipnja – Dan državnosti. Taj je dan, sasvim nevezano uz taj praznik, održan još jedan u nizu koncerata "Ljeta uz Žuju", smotre demo-bendova koja uveseljava mlade i alternativne Vukovarke i Vukovarce svaki drugi petak, od 21. svibnja do 3. rujna, u neobnovljenoj kinodvorani neobnovljena Radničkog doma, zgrade kostura u srcu Vukovara. Nastupila je lokalna grupa Alt F4, vinkovačka Karambol i još jedna vinkovačka, vjerojatno najzanimljivija slavonska grupa – Punčke. Nije gužva, ali publike ima dovoljno; nije totalno ludo i nezaboravno, ali je ugodno i piće je jeftino; a još prije godinu-dvije bilo je nezamislivo da se tako nešto zavrti u gradskom prostoru i u režiji Grada. Novopečeni gradski kadar Siniša Mitrović, na novopečenoj gradskoj stolici višeg stručnog referenta za razvoj civilnog društva i rad s mladima, očito je dobio odriješene ruke i još samo da dobije ozbiljniji novac ili ga sam pribavi i dovede koje atraktivnije ime pa će do Vukovara valjda potegnuti i više ljudi. Da vidimo kako stoji s onim "ima nas još" i iako godinama pričaju da nema nas puno, sve nas je više. Dan državnosti obilježen je u Vukovaru već tradicionalno, sjećanjem na žrtve i u vojarni 204. vukovarske brigade HV-a svečanom promocijom i dodjelom diploma polaznicima vojnih škola – sve u nazočnosti državnoga vrha.

Dan prije, 24. lipnja, dan je posvećen svetom Boni, zaštitniku Vukovara, dan "prinešenja tila i krvi svete njegove iz glasovitog Grada Rima u poštenu Varoš Vukovarsku, učinjen u crkvi sveti apoštolah Filipa i Jakoba, franceskanskoj, u istoj imenovanoj varoši godine Isukrstove 1754. miseca lipnja 24." Citat je iz prve štampane – Vita! Vita! Štampa naša gori gre! – vukovarske knjige na hrvatskom jeziku: "Razgovor duhovni od svetoga Bone mučenika" fra Antuna Tomaševića. Riječ je o uknjiženoj Tomaševićevoj propovijedi (razgovor duhovni, lat. sermo) izgovorenoj u povodu prijenosa relikvija sv. Bone iz Rima u Vukovar. Ta iznimno optimistična knjižica, u kojoj središnji tekst počinje riječima "Veselje neožalošćeno, radost nesmućenu...", tiskana je krajem 1754. ili pak u 1755. godini, u osječkoj Franjevačkoj tiskari. Bono je bio rimski vojnik, ali i kršćanin, iz stoljeća trećeg i doba cara Valerijana, koji u presudnu trenutku nije zatajio svoju vjeru. Kad su ga u jednoj grupi, zajedno s papom, doveli u hram boga Marsa, da se pokloni tom rimskom božanstvu, Bono je, pripovijeda Tomašević, zazvao svojega Boga: "Gospodine Bože, oče nebeski, koji si satrao toran i kulu smutljive Babilonije, satari misto ovo u komu đavao lažljivo narod vara". I tada: "iz vedra neba munje počeše sijevati, grmljavina strašna započe, međuto nagli grom puče, idola udari, satar obori i uništo učini, crkvu zapali, u kojoj mnogi idoloklanjaoci i pravog nepoznanci Boga poginuše". Bono, papa i ostatak društva izašli su iz crkve neokrznuti. Kad je to čuo car, dao ih je pogubiti. Takva mučenika, koji se nije impresionirao rimskim carem ni rimskim bogom rata, donose franjevci u Vukovar pedesetak godina nakon odlaska Turaka da bude zaštitnik te poštene varoši. Jer, kaže Tomašević: "Kada jaki oružnik čuva pridvor svoj, u miru su sva koja posiduje". Povijest nam međutim pokazuje da nije upalilo. Ili da nismo trebali doslovno shvatiti. Kako god bilo, relikvije su se u Vukovaru održale sve do 1991, pa i još četiri godine "krajišnici" ih nisu dirali, a onda su ih ipak spalili. Zašto to nisu učinili odmah – zato što su mislili da se na tome može nešto zaraditi, ili iz straha od Boga, ili zato što je sv. Bono doista doživljavan kao zaštitnik svih Vukovaraca, nije poznato. Danas se ti fizički ostaci ostataka sv. Bone pronose ulicama grada svakog 24. lipnja.

Na službenim web-stranicama Grada Vukovara nalaze se fotografije s vukovarskog Memorijalnog groblja žrtava iz Domovinskog rata na kojima vijence i svijeće, na Dan državnosti, polaže gradski vrh predstavljen gradonačelnikom sa zamjenicima i predsjednicom Gradskog Vijeća sa zamjenikom. Tu su jedan zamjenik i jedna zamjenica gradonačelnika, a trećeg zamjenika nema. Ne zato što ga fotoaparat nije uhvatio, nego zato što ga tamo nije bilo, što nam kaže i popratni tekst. Tekst nam ne kaže da ga nema, zamjenika Drakulića iz SDSS-a, zato što SDSS ima neki problem s tim odavanjem počasti poginulima u obrani Vukovara. Vjerojatno bi rekli, u SDSS-u, da još nije "došlo vrijeme", što god to značilo. Vrijeme nije došlo ni za normalno obilježavanje Dana antifašizma, hrvatskog praznika 22. lipnja. Na razini države naizgled je sve u redu: u Jasenovcu su na taj dan i Josipović i Kosor. Na razini Vukovara malo je drukčije. Izaslanstvo Grada u obilježavanju je sudjelovalo u organizaciji Udruge antifašističkih boraca i antifašista grada Vukovara – kao jedna od delegacija koje su položile vijence kod Crvenog magacina, uz izaslanstva spomenute udruge, zatim SDP-a, SDSS-a, Nove srpske stranke i generalnog konzula Republike Srbije. Grad su, uže: gradonačelnika, predstavljali zamjenici Pinjuh i Drakulić. Kao što vidimo, a vidi se to i na fotografijama, nije tamo bilo predstavnika Gradskog vijeća. Predsjednica je Vijeća ipak sudjelovala u obilježavanju, ali ne kod Crvenog magacina, nego kod Križa na ušću Vuke u Dunav, i ne u organizaciji spomenute udruge, nego uz izaslanstvo Županije vukovarsko-srijemske, kao što je uz izaslanstvo bio i saborski zastupnik Petar Mlinarić, čelnik vukovarskog HDZ-a. To je izaslanstvo pohodilo Križ, kako kaže i fotografijom ovjerava Hrvatski radio Vukovar, "u spomen na sve žrtve fašističkog i svakog drugog terora čiji su životi utkani u temelje hrvatske države". Nikako da se pomirimo sa svojim antifašizmom bez obzira na to što je on činjenica na kojoj smo uspostavili ovu hrvatsku državu; i bez obzira na to što te države gotovo sigurno ne bi bilo da smo je drukčije uspostavili. Lažemo li sami sebe kad kažemo da je antifašizam u njezinu temelju? Kako se odnosimo prema svojoj državi ako nismo dobri s njezinim ustavom i je li to onda uopće naša država? Je li država ustav ili je država ono što mi kao znamo da ona jest, a ustav – pih, to je tek sredstvo... Jesu li ta pitanja naivna ili su paranoična? Ako su paranoična, zašto se stalno "izmotavamo"? Zašto izaslanstvo Grada, uključujući i gradonačelnika i Vijeće, normalno i u svojoj organizaciji ne obilježi Dan antifašizma, mogao bi se upitati običan građanin tog grada i državljanin te ustavne republike koji iz svoje plaće financira, recimo, taj grad i koji na izbornim listićima zaokružuje ili ne zaokružuje redne brojeve ispred imena njegovih predstavnika. Kao što smo se devedestih, o čemu je pisao Vladimir Anić, jednostavno odrekli dijela hrvatskog rječnika i izručili ga srpskom jeziku, na sličan smo se način, izgleda, odrekli i antifašizma i izručili ga "srpskoj nacionalnoj manjini", barem na vukovarskom području. S kojim posljedicama, vidimo već danas, a bojim se da vidimo samo dijelom.

Dan 21. lipnja prvi je dan ljeta. U Vukovaru nisu zapažene nikakve aktivnosti koje bi signalizirale obilježavanje tog dana.

Prije devedeset godina, godine 1920, od 20. do 25. lipnja u Vukovaru, u onom Radničkom domu u središtu grada, održao se Drugi kongres Socijalističke radničke partije Jugoslavije (komunista), na kojemu je ta stranka svoje ime promijenila u: Komunistička partija Jugoslavije (KPJ). Poslije 1945, a do otprilike 1990. taj se događaj kvalificirao kao najvažniji događaj u suvremenoj povijesti Vukovara; a onda kad se jedno jutro, valjda s prvom granatom, Drugi k. probudio iz nemirna sna, ustanovio je da se u svojem krevetu pretvorio u golema kukca. S kojim još ne znamo što bismo, pa ga "za početak" ignoriramo. Nije taj k. prijeloman samo zbog promjene imena te stranke koja je obilježila 20. stoljeće u Vukovaru, Hrvatskoj i šire, nego i zbog toga što je na njemu umjereniju, socijaldemokratsku pobijedila radikalna, revolucionarna frakcija Partije – a da nije bilo tako, stvari bi se na ovim područjima vjerojatno odvijale drukčije. Ne iznenađuje me što se godišnjica Drugog k. ne obilježava kao obljetnica, dakle svečano, primjerice u režiji Dragana Batka i Komunističke partije Hrvatske, čiji se neuspješan pokušaj osnivanja dogodio u Vukovaru 29. studenog 2005. Iznenađuje što se Drugi k. uopće nigdje ne spominje kao povijesna činjenica, a što bi moglo reći da smo i u tom pogledu daleko od zrelosti i sigurnosti u sebe.

Ovaj tekst dovršavam 26. lipnja 2010, točno 16 godina od dana kad je Microsoft odbacio MS-DOS, na 42. drugi rođendan Paola Maldinija, na 52. godišnjicu smrti Andrije Štampara, na 50 godina madagaskarske nezavisnosti itd.

Dodaj komentar


Sigurnosni kod
Osvježi


Novije vijesti:
Starije vijesti:

 
 
 
 
belot